RIJEČ SADRŽI SAMO SEDAM SLOVA, A SMATRA SE NAJTEŽE IZGOVORLJIVOM HRVATSKOM RIJEČI

 

Iz nekog je razloga puno lakše izgovoriti riječi otorinolaringologija nego jednostavnu riječ od sedam slova – oprosti. Zbog toga je oprosti na glasu kao najteže izgovorljiva hrvatska riječ. Važno je naglasiti da to nije slučaj samo u našem već u svim svjetskim jezicima.

Bečka škola

Ona je isto tako i dio čuvene bečke fantastične četvorke u sastavu: molim, hvala, izvoli, oprosti. Iako spadaju u istu skupinu, ove četiri fantastične riječi nikako nemaju istu težinu. Ako zanemarimo molim, hvala i izvoli, ispast ćemo samo nepristojni i neće biti ozbiljnijih posljedica, ali izostaviti oprosti može završiti jako pogubno. Mnogi su, ne izgovorivši oprosti, ostali bez brata ili sestre, mame ili tate. Iz istog razloga započinju čak i ratovi te svi mogući sukobi i razdori.

Oprosti posjeduje nadnaravnu i nevjerojatnu silu koja je u stanju u trenu prekinuti čak i ratove, ali ona isto tako može biti razorna ako se s njom ne postupi ispravno. Kada se dogodi sukob bilo koje vrste, u nama se odmah pojavi ta čudna riječ i nuka nas da ju izgovorimo, ona jednostavno nastane u nama i želi na naša usta van. Ako ju tada pustimo van i izgovorimo ju, ona će se obračunati sa sukobom i uništiti ga. No, što se događa ako ju ne izgovorimo? Događa se nešto puno gore od činjenice da smo nepristojni, počne nas proždirati iznutra. Neizgovoreni oprosti pojede u nama i zadnju mrvicu ljubavi prema osobi ili bilo kome s kim smo u sukobu dok nas konačno potpuno ne zaslijepi friziranim lažima i mržnjom. Neizgovoreni oprosti jednak je karcinomu i činjenica je da se mnogi čak i fizički razbolijevaju zbog gorčine i neopraštanja koje nose u sebi.

Ponos i glupost, brat i sestra

Za sukob je potrebno dvoje, i netko u tom dvoboju mora prvi potegnuti oprosti za svoj dio i tako pokrenuti oporavak odnosa. Ali zašto je to tako teško? Kaže Gibonni, zbog ponosa i gluposti. I stvarno, mnogi će radije svoj oprosti odnijeti sa sobom u grob nego ga izgovoriti. Stvarno je to glupost, ali glupost i ponos su kao brat i sestra i taj stariji brat ponos temeljniji je i gori problem. Ponos i isprika nikako ne mogu biti na istom mjestu u isto vrijeme, oni nemaju baš ništa zajedničko, odvojeni su kao istok i zapad. Ponos je ono što te stegne u trbuhu kada se trebaš ispričati, onaj strah koji ti govori da ćeš biti pregažen ako priznaš krivicu, to je ona lampica za opstanak koja se upali i osnaži te da kažeš: – Neću se ispričati. Nakon toga osjećaš nadmoć, ali još jače osjećaš glupost i nemoć da se stvar ispravi, iako bi u sebi to želio. Ponos je otrovna zamka koja nas tjera da radimo ono što ne želimo.

Premnogi ljudi odvojeni su samo jednim oprosti, ali mnogi su i ujedinjeni samo jednim oprosti. Moramo shvatiti da je to riječ koja otključava i najzaključanija vrata.

Oprosti koji sigurno pali

Riječ oprosti posjeduje stvarnu silu, ali tih sedam slova potpuno je beskorisno ako se ne koriste ispravno. Iz nekih ljudi moraš iscijediti ispriku, dok neki tako tiho kažu oprosti da ih nitko ne čuje. Neki su spremni ispričati se čim se druga strana ispriča njima, dok drugi pak toliko puno puta kažu oprosti da više ne znaš za što se točno ispričavaju. Postoje i oni čija je isprika uvijek samo u fazi planiranja, ali nikada ne iziđe van. Neki tu riječ uopće ne koriste, a nekima je ona samo dio strateškog plana.

Kako bi iz te male riječi izišla sila koja gradi i spaja, potrebno je zadovoljiti dva kriterija.

Oprosti može reći samo osoba koja je svjesna svoje krivice i ne traži ispriku druge strane jer oprosti nije trgovačka mjera. Osoba koja kaže oprosti ne zahtijeva oproštenje druge strane, već je svjesna svojih pogrešaka i pravedne kazne za njih. Ispričavanje je predavanje sebe na milost i nemilost drugoj strani.

Tek kad zadovoljimo ova dva kriterija, naša će isprika upaliti. I to ne samo u međuljudskim odnosima, nego je takav stav jedini i prikladan za upoznavanje ili bolje rečeno, povratak Bogu.

Tko kome?

Mnogi ljutito zahtijevaju da se Bog ispriča njima ne razumijevajući koliko je to krivo. Možda bi nam se trebao ispričati što nas je stvorio ili mi njemu što se ponašamo kao da nije. Možda bi nam se ipak trebao ispričati jer nam je ljeti prevruće i klima je podivljala, što se događaju potresi, poplave, uragani. Ili se mi trebamo ispričati njemu što uništavamo planet koji je on napravio. Ipak bi nam se trebao ispričati zbog bolesti, terorizma, siromaštva, kriminala. Ili bismo se mi trebali ispričati što ga izbacujemo iz svojih škola, politike, i što nam njegova riječ baš ništa ne znači. Ali, Bog bi nam se sigurno morao ispričati za razne osobne životne nepravde koje je svatko od nas doživio kroz bolesti, smrt, nesreće… Ili bismo se mi njemu trebali ispričati što smo njegova Sina tretirali kao lopova i kriminalca i umjesto da smo ga poslušali, ubili smo ga kao najgoreg od nas. Kažem namjerno mi jer ako itko misli da bi drukčije postupio prema Isusu, ima prilike odmah danas to učiniti, a u protivnu ostaje na strani onih koju su se s njim sprdali i na kraju ga ubili. Naši su problemi djelo naših ruku, a ne Božjih. On će sve napraviti da nas iščupa iz smrti, bolesti i svega ostalog, ali na nama je potez, vrijeme je da iz naših usta iziđe veliki oprosti prema nebu.

Kada se riječ oprosti pojavi u nama, ako ju ne izgovorimo na pravi način i na pravu adresu, postaje kao karcinom koji nas zasljepljuje mržnjom i ne da nam mira. Ali isto tako, ako ispucamo svoju ispriku prema Bogu, vidjet ćemo puni sjaj i silu te male i najteže hrvatske riječi budući da samo ona stoji između Boga i nas.

Autor: Tomislav Zorić

 

Komentirajte

Morate se ulogirati da možete postaviti komentar.